Популарни постови

Приказивање постова са ознаком medicinska sestra. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком medicinska sestra. Прикажи све постове

субота, 11. мај 2013.

Ja sam sestra i 12 maj je moj praznik



Post  posvećem mojim koleginicama i kolegama koji rade treće smene.

Napisala sam ga u trećoj smeni.





Radim treće smene od početka radnog staža.To nije bio moj izbor,nametnula mi je priroda posla. Ni danas posle tolikih godina rada ne zaboravljam kako je počelo.Večernji izlasci i druženja zamenjena su bolničkim sobama, jaukom, brigom da nešto ne propustiš,da sve vidiš, čuješ stigneš.Ne stigneš ni da misliš  o težini posla a ono već svanulo.Noćno bdenje te iscrpe, a  tek dnevno spavanje..o buđenju ne smem ni da pomislim.







U noćnoj smeni klima u bolnici je nekako drugačija.Sa kolegama smo mnogo bliži,delimo  poslove bez napetosti ko radi više, intereakcija sa pacijentima bolje funkcioniše.Jednostavno postajemo privremene porodice,koje se menjaju iz noći u noć.Posao je težak ,ali ne jadikujemo nad svojom sudbinom. Okruženje,noć sama po sebi   budi pozitivne misli.

Neke su noći kad nema puno posla zabavne,druženje ispijanje ,,sestrinske kafe", često se stručne teme zamene bezazlenim ćaskanjem o novim cipelama,slatkom deteu, velikim  ljubavima...Lepa sećanja uvek budi ,,doručak noćne smene,, u nekoj pekari i ispijanje još jedne kafe,pa razlaz.






Ali san, koliko god da ga priželjkujete teško dolazi u rana sunčana jutra.Nema mraka,nema tišine,tamne zavese propuštaju svetlost,čuje se lavež pasa,komšija kosi travu, poštar zvoni doneo račune...

Niste isključili telefone...tetka zove da pita jesli li joj zakazala pregled, komšinici se opeklo dete, prijateljicu razočarao dečko pa da te ti se izjada. Na sve to deca dolaze iz škole..ručak domaći,telefon sada za njih zvoni...prosto zaboravih da li smo   to legli da odmorimo...




Sve ovo ide uz...Izvini da te nisam probudila...



Drage koleginice i kolege sretan nam 12 maj








среда, 4. април 2012.

Žrtva Velikih boginja- medicinska sestra Dušica Spasić


Dušica Spasić rođena 1951.godine ,medicinska sestra, umrla 24 marta 1972 godine. od Variole vere.
Mlada  medicinska sestra Dušica nije ni mogla da zamisli da će njena posvećenost poslu, veoma brzo prekinuti njenu karijeru i ugasiti njenu mladost.


U vreme epidemije Velikih boginja radila je u Intezivnoj nezi na Prvoj hiruškoj klinici u Beogradu. Kakva  je tada politika vođena nema  svrhe sada nagađati ali činjenica da jedan zdravstveni radnik nije vakcinisan obaveznom vakcinom mora pasti na teret tadašnjeg rukovodstva klinike.
Dušica je živela u Resniku sa svojom porodicom, roditeljima i bratom.Sahranjena je takođe u Resniku, tajno uz prisustvo samo predsednika mesne zajednice. Od čega je umrla saznalo se tek tri dana posle smrti kad su dobijeni rezultati sa  instituta Torlak.Njena porodica je smeštena u karantin,a za smrt svoje ćerke i sestre saznali su tek po izlasku iz karantina.

Kroz šta je prolazila ova mlada devojka pročitajte deo priče dr Ane Gligić koja je Dušici uzela uzorak  krvi i  postavila  dijagnozu;

,,Dana 22. marta, pozvana sam u Infektivnu kliniku u Beogradu da pogledam jedan slučaj. Na sreću, to nije bila variola vera. Međutim, u sobi prekoputa čula sam da neko jauče na sav glas. Pitala sam infektologa ko je to. Rekao mi je da je to jedna medicinska sestra koja ima napad žuči. Rekla sam da želim da je vidim. Bila je to medicinska sestra Dušica Spasić. Iz usta joj je išla sukrvica. Odmah sam posumnjala da je reč o varioli veri. I to najtežem obliku. Znala sam da će umreti. Predložila sam da uzmemo krv i da pokušamo da izolujemo virus. Dušica je već umrla kada smo iz njene krvi uradili izolaciju i utvrdili 21.750 virusnih čestica u kubiku krvi. Zamislite koliko je to u litru krvi... Nije joj bilo spasa - kaže dr Gligić.,,


Požrtvovanost Dušice Spasić zbog koje je postala i žrtva  virusa nisu ostali nezapamćeni. Posthumno, Dušica je od predsednika SFRJ Josipa Broza Tita dobila orden zasluga za narod sa srebrnim zvezdama.
1982 godine Goran Marković je snimio film o epidemiji Variole vere.Tu je koristeći filmsku slobodu, lik medicinske sestre koja takođe umire u filmu od variole prikazao nedolično.Pošto je tematika filma bila epidemija koja se stvarno dogodila, logično je što mnogi lik sestre iz filma poistovećuju sa likom Dušice Spasić. Iako film ima veliku umetničku vrednost on je na neki način omalovažio njen lik a njenoj porodici naneo bol i tugu.


U znak protesta, medicinske sestre su stale u odbranu svoje koleginice, a i profesije.Na neki način su pokušale da rehabilituju lik Dušice Spasić Od 2004 godine, Udruženje medicinskih sestara i tehničara „Sestrinstvo“ i časopis „Viva“ ustanovili su nagradu „Dušica Spasić“, kojom se svake godine pohvaljuje rad medicinskih sestara. Takođe, ulica u kojoj se nalazi porodični dom nazvana je ulica Dušice Spasić.



Kako bi se sve dogodilo da je vakcina data na vreme…Dušica bi nam sada pričala kako je bilo za vreme epidemije!!!!!!!!!!!

субота, 24. март 2012.

Licem u lice sa Variolom verom





Pre četrdeset godina u tadašnjoj Jugoslaviji je izbila epidemija Variole vere(velike boginje).Bolest je  u zemlju  uneo Albanac  Ibrahim Hoti iz Đakovice, koji se vratio sa hadžiluka u Meki(16.02.1972 godine).On je imao blage simptome bolesti jer je bio vakcinisan tako da se u početku nije znalo od čega boluje.Njegov komšija Latif Musa je takođe oboleo, a nekoliko dana kasnije umro u Beogradu. Musa je prvo primljen u bolnicu u Čačku, lečen je Penicilinom,stanje mu se pogoršalo pa je prebačen u Beograd gde je umro. Mislilo se da je smrt nastupila od reakcije na Penicilin, ali kad je oboleo njegov rođeni brat, onda se došlo do zaključka da se radi o Varioli veri. Virus je izolovala doktorka Ana Gligić u  martu mesecu 1972 godine kad je i proglašena epidemija.


U zemlju je uvedeno vanredno stanje,uvedeni su karantini,a kompletno stanovništvo je vakcinisano.Uz pomoć Svetske zdravstvene organizacije epidemija je suzbijena krajem maja.Od ove bolesti je obolelo oko 200 osoba,a 35 je umrlo.To je bio poslednji slučaj ove bolesti u Evropi.




Svetska zdravstvena organizacija je virus Variole vere u maju mesecu 1981 godine proglasila zvanično iskorenjenim.Samo dve labaratorije u svetu(U Americi i Rusiji) zvanično su zadržale uzorke virusa i zalihe vakcine.




Šta se dešavalo u tim danima za "Politiku" svedoči, primarijus dr Radmilo Petrović, danas u penziji, tada epidemiolog Instituta "Torlak". 
 (Napomena: tekst je u potpunosti preuzet iz lista "Politika" od 15.03.2012.)

– Negde oko podne, kada smo znali da je virus potvrđen i da je to tajna, pitao sam se da li da kažem supruzi, takođe lekaru. Ipak, ćutao sam, a radio Vašington u 18 sati toga dana objavio je da je potvrđen virus variole vere i da postoji epidemija na Kosovu – priseća se dr Petrović.
Prema zvaničnim podacima u epidemiji je obolelo 175, a umrlo 35 osoba.
– Kakvo je stanje bilo, žrtava je moglo da bude mnogo više. Prva pogrešna pretpostavka je bila da imamo više od 85 odsto vakcinisanog stanovništva, a bilo ga je daleko manje. Druga greška je propust u dijagnozi, koji su napravili dermatolozi, od Đakovice, preko Novog Pazara i Čačka do Beograda – smatrali su da pacijent ima alergiju – kaže dr Petrović.
On se seća da su tada zavladali panika i haos, a i tadašnji rukovodioci su zakazali. Plašili su se i dr Petrovića, koji je uzimao krv za analizu od osoba za koje se sumnjalo da su bolesne, tako je tadašnji ministar zdravlja odbio da se rukuje sa njim. Posle registrovanja većeg broja obolelih na Kosovu počela je masovna vakcinacija: za samo mesec i po dana vakcinu je dobilo 18 miliona ljudi, od 21 milion koliko ih je tada bilo u celoj Jugoslaviji.
– I ovaj broj vakcinisanih govori koliko smo bili u panici i koliko nismo bili sigurni u izvor i puteve širenja epidemije. Zato smo svesno žrtvovali veliki broj osoba koje su mogle da dobiju komplikacije posle vakcinacije. Čak je bilo i umrlih od vakcine – kaže dr Petrović.
Profesor dr Jugoslav Pantić (80), anesteziolog u penziji, kaže za "Politiku" kako se živo seća tih dana kada je kao dežurni lekar u Beogradu zbrinuo pacijenta iz Novog Pazara.
– Kako bolest počinje slično kao grip, sa visokom temperaturom, dobijao je penicilin. Promene na koži proglašene su alergijom. U međuvremenu stiže kod mene zbog krvarenja iz creva. Te noći kada me je sestra pozvala, onako umoran, nisam stavio masku. Imao sam kratke američke slušalice, pa sam bolesniku prišao blizu glave. Taj bliski kontakt bio je koban. Variolom smo se zarazili medicinska sestra, bolničar koji ga je primio, garderober koji ga je presvlačio i ja – mi koji smo bu bili najbliži – kaže dr Pantić.
Pacijent je narednog dana umro.
– Tih dana, tačnije 17. marta, osmog dana od ovog događaja, slavio sam rođendan sinu. Sutradan sam bio dežuran, a osetio sam prve znake bolesti – jezu, drhtavicu, temperaturu i odlučio sam da se više ne vraćam kući. Dobro sam uradio, jer u međuvremenu je stigla sestra Dušica sa mog dežurstva u strašno teškom stanju. Bilo je jasno da je reč o varioli. Odvezena je u planinarski dom "Čarapićev brest" na Avali, gde je bio karantin. Još nije bila proglašavana epidemija i to je bio veliki propust vrha države – smatra dr Pantić.
Kroz dva dana u "Čarapićev brest" odlazi i dr Pantić, a u vožnji do tamo od vozača saznaje da je sestra Dušica umrla.
– Atmosfera u "Čarapićevom brestu" je bila užasna. Niko nije smeo da priđe objektu bliže od 50 metara – kaže dr Pantić.
Po Pantićevim rečima, postojala je totalna medijska blokada:
– Moja žena nije znala šta se zbiva sa mnom, a u novinama tadašnji ministar zdravlja davao je izjave "Variola iza sedam brava". Moju ženu su zvali tri puta da joj izjave saučešće.
Profesor dr Mihajlo Mitrović, hirurg i dugogodišnji direktor Urgentnog centra, takođe se i danas seća svakog dana provedenog u karantinu, u samoj klinici, na mestu gde se nalazi današnja Urološka klinika u Birčaninovoj ulici.
– Bilo je nervoze i pobune kada su sve hteli da nas prevezu u motel "Hiljadu ruža". Dobijali smo lek marboran, od kojeg se povraćalo. Ekipe sa Infektivne klinike dolazile su u skafanderima i odvajale one sumnjive – priseća se dr Mitrović.
On kaže da su poseban problem bili kontakti sa porodicama.
– Država je napravila čitav niz propusta. Ulazili smo i u jedan etički problem, kako podeliti lek kojeg nismo dobili u dovoljnoj količini. Svoj lek sam dao supruzi i mom sinu od četiri godine – kaže dr Mitrović.














недеља, 25. децембар 2011.

Jutro na onkologiji




 Dugo sam razmišljala da li  ovaj tekst da stavim na BLOG.
Nastao je dok sam radila u Onkološkoj službi na odeljenju za PALIJATIVNU NEGU.
Osećanja mojih pacijenata viđenja mojim očima



  Merenje pritiska , pogled mi obuhvata celu sobu


.
  Iznemogla tela , upalih očiju,  kao nema slika, posledica velike borbe i posledica jakog straha. Da li ih uopšte maltretirati  zavrtanjem pižame. Ali oni to od mene očekuju .                                                                                                                                                                                    
Svaka bleda i iznemogla prilika želela bi da zna, sestro koliki je! Bolji je nego juče , samo da mi se pritisak popravi  pa će sve biti lakše. 
  -Osecam da me noge izdaju, oduzele se ne mogu da ustanem, ali bar me sestro nista ne boli, dobre mi inekcije doktorka prepisala 



  Idem dalje…
- Meni  je mnogo lošije, to je sigurno od snimanja, to me totalno unistilo, znam da skener ne boli ali skroz sam unisten, pritisak mi se srozao. Tesim ga da  se uplašio od savremene tehnologije  koju dosad nije video, a dobro znam da je strah izazvan od same pomisli  koje sumnje može da potvrdi ovo snimanje .



- Može inekcija za bolove, bubrezi mi otpadaju. Ostavljam zapoceti posaojer znam da mu je stvarno neophodna. Svesno pokusava da isproba sebe,  kolike bolove može da izdrži ali uzalud. Pri samom ubodu odaje utisak da mu je vec  lakše, jer zna da inekcija od mene ne može da ga zaboli . Ježim se pri pomisli da mu iglom nanosim bol, a oči pune zahvalnosti mnogo više pokazuju od svake izgovorene reci .



Ulazim u žensku sobu …
  Tu niko nema snage da mi odgovori  na dobro jutro, samo blagi pokreti glave, niko mi ne kaze sestro. Nalaze se u svetu poluživih.. One su samo malo starije od mene, a jedna čak deset godina mlađa.
   O Bože pa zar je ovo život.?????????????????
 Ali vazduhom lebdi velika želja koju mi one svojim pogledom kazuju :
ŽELIMO DA ŽIVIMO ŽASTO SMO MI OSUĐENE.
 Naša deca žele da imaju majke, znamo mnogo ste nam pomogli, ali hocemo još,  pa mi na to imamo pravo. Znamo se odavno, od njihovih prvih dolazaka .Od neizgovorenih  reci, a manje  od smrada trule dojke izletela sam iz sobe,  jer svest o njihovoj teskoj sudbini me stegla za grlo, ugušicu se. 



Popila sam jednu šolju čaja i smogla snage da se ponovo vratim u sobu, uz izvinjenje da je bio telefonski poziv za mene. Ja sam jaka ličnost ali u ovakve situacije me emocionalno razdiru.Vratila sam se nasmejana lica.
Prilazim prvom krevetu.
-Duso da li su ti deca prenosila pozdrave kad su dolazila po recepte.
-Kako da ne. bas sam se obradovala kad sam čula da si se vratila da radiš ovde ponovo .Ti znas da nam mnogo značis. Jedva sam se uzdržala da se ne sručim od smrada tela koje je trulilo, ali morala sam da je saslušam, koje je sve patnje preživela dok sam ja bila odsutna. A u svemu tome sam otkrivala njenu želju, iako zna da je kraj blizu da upotrebim sve moći  i da ga udaljim od nje.


Njena komšinica je mnogo veselija. Iako otečenih ruku i nogu i nemog pitanja gde ćemo naći venu smeši se, rezultati su dobri danas će da nastavi sa hemoterapijom. Da li je ova seoska žena izmučena teškim radom, kopajuci na vrelom suncu, mogla ikada da pomisli da ce biti srećna što će moći da primi hemoterapiju.
  Na stolici pored sledećeg kreveta sedi muškarac  bele kose  i naduvenih očiju. Probdeo je celu noć pored ženiog kreveta.
-Sta da radim možda joj nešto zatreba, najviše je na mene navika. Po godištu je mnogo mlad ,a po izgledu i teškom životom putu, kojim mora da korača  odaje utisak iznemoglog starca. Znamo se mngo godina.Ona dugo boluje, mala su deca kod kuće, para se nema , lečenje skupo, ali ne gubi se nada. Da li će da joj se radi punkcija, nemo me pita, pokretom mu odgovaram  da neće jer u stomaku nema tečnosti  tumor je zauzeo sve. Klima glavom da me razume, jer mnogo oni o medicini  nauče, zna dobro da bolesnici u agoniji čuju.



  Sledecoj pacijentkinji brzo izmerim pritisak i izađem. Zar bi iko mogao da pomisli da merenje pritiska, za dvanaest pacijenta može toliko dugo da traje i da bude naporan za medicinsku sestru.


четвртак, 12. мај 2011.

Dan sestrinstva




Ovaj  tekst sam pripremila u želji da vam  svoju profesiju medicinske sestre što više približim.








12 maj je Dan sestrinstva i slavi se u celom svetu. Ovaj datum je uzet zbog sećanja na pionira u nezi bolesnika  englesku medicinsku sestru  Florens Najtingejl. Ona je rođena 12 maja 1820 godine, a živela je do 13 avgusta 1910 godine.



  Ona je za vreme Krimskog rata otišla na Krim sa 38 nudilja  gde je formirala bolnice i  uvela značajne reforme u nezi ranjenika. Za negu bolesnika  je uvela obuku a njene učenice su kasnije u svojim zemljama otvarale škole za medicinske sestre.


  Srbija je  1924 godine u Beogradu dobila prvu generaciju školovanih medicinskih sestara.

    Kako je to kad si medicinska sestra??????????????


  U poslu sam koji volim ,u kome mogu da se iskažem. Imam smelosti da budem različita nekad jako nežna, a nekad stroga.Uvek me vode nove ideje.




Ali nije uvek lako. Dolaze ljudi sa svojim strahovima i frustacijama, imaju mnogo veće potrebe  nego što ja   mogu da im pružim. Nekad se desi da nastupe agresivno, u trenutku ne znam kako da se ponašam, ali ubrzo prvi osećaji ljutine nestaju. Do kraja razgovora nestaje njihov otpor i oni cene moje razumevanje.
  Mnoge su neprespavane noći, mnogo pretrčanih kilometra, upaljenih vena i bolnih tabana, ali kući sam majka,  domaćica. Često sebi postavljam pitanje da li dajući njima oduzimam sebi, ali odgovora nema...radi se dalje...radi.
  Koliko bola, krvi i smrti je bilo na mojim  rukama koliko je na mome srcu ožiljaka. Kao i sve što je teško i to zasenjuje sreća na licu oporavljenih, izlečenih  bolesnika koji mi se smeše u prolazu. To je nešto što ne možete izmeriti to morate osetiti.



  Ovde se zahvaljujem svim svojim pacijentima na često mi upućenoj reči HVALA TI SESTRO.




   Svim svojim koleginicama, MEDICINSKIM SESTRAMA  SVETA  želim da lepo obeleže svoj dan, jer on je uvek radan uz male prigodne svečanosti.

понедељак, 21. март 2011.

Gašenje požara u zdravstvu


Tekst preuzet:http://www.vesti-online.com/Vesti/Srbija/125100/Stankovic-Prvo-da-ugasimo-pozare

21. 03. 2011. 04:51h | Vestionline

Stanković: Prvo da "ugasimo požare"

Ministar zdravlja Zoran Stanković izjavio je da se u zdravstvu prvo moraju "gasiti požari" da bi se građanima pružila što bolja zdravstvena nega i usluga, kao i da će se truditi da se zakoni poštuju i da će ubuduće sigurno biti manje korupcije u toj oblasti.
"Prvo treba da 'gasimo požare' da bi se ljudima pružila što bolja zdravstvena nega i usluga, koja može da podrazumeva barem poboljšanje odnosa prema bolesnima", rekao je Stanković u "Utisku nedelje" na B92 i dodao da je potrebno raditi i na strateškim pitanjima iza kojih će stati država i koji će se u dužem vremenskom periodu, bez obzira koje na vlasti, poštovati.
 
 
Bolja zdravstvena nega za građane: Zoran Stanković

On je rekao da je prvo potrebno sagledati situaciju i napraviti analizu gorućih problema, da ne treba donositi odluke "preko noći" i da će razgovarati sa svima koji žele da govore o problemima u zdravstvu.

Stanković je ponovio da će građani moći da osete poboljšanje u zdravstvenom sistemu za pet godina, ukoliko na tome bude radila cela zemlja zajednički.
Prema njegovim rečima, mora se imati u vidu da se u Srbiji za zdravstveno zbrinjavanje godišnje izdvaja 300 evra po glavi stanovnika, kao i da trenutno ima 1,2 miliona građana bez prihoda, za čije zdravstveno osiguranje država mora da izdvoji sredstva.

Pulmolog instituta za plućne bolesti i tuberkulozu KCS-a i nekadašnja gradska sekretarka za zdravlje Dragana Jovanović smatra da u zdravstvenom sistemu mora doći do departizacije i depolitizacije i nakon toga krenuti u izmenu loših zakona.
Jovanović je rekla da bi trebalo i utvrditi odgovornost u aferi "Kraba" i lečenju stranih državljana u Institutu za onkologiju u Sremskoj Kamenici, a ministar Stanković je naveo da je to potrebno istražiti..
              <<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<<


                                         Moje viđenje..................



Promena ministra u zdravstvu, u menu budi potrebu da na neki način preko ovog bloga dam svoj komentar.

Dr Tomica Milosavljević se punih osam godina odrekao svog poziva i stavio se na raspolaganje državi i narodu.Izborio se za mnoge zakone, donacije, renovirane su mnoge bolnice  (mada je neke oštetio zemljotres ), dobili smo licence, edukujemo se po Evropskim standardima (plaćanje edukacija je Evropsko ).Kad je ispunio svoje planove on se povukao iz privatnih razloga.

Dr  Zoran Stanković je novi ministar  zdravlja koji već u svojim prvim obraćanjima u medijima govori  o ,,gašenju požara u zdravstvu''.

Šta se to sve zapalilo u prethodnih osam godina novi ministar je obećao da će  razrešiti za narednih pet godina.Tek će tada zdravstvo osetiti boljitak. Mora doći prvo do saniranja posledica loših zakona i korupcije u zdravstvu.

Primarno je da se poboljša odnos prema bolesnima.

Gostujući u TV emisiji UTISAK NEDELJE, ministar je stavio akcenat na korupciju i dopunski rad u zdravstvu, na veliki broj osiguranika koji ima overenu knjižicu a ne vrši uplate za zdravstveno osiguranje. Takođe je u ovoj emisiji govorio da MINISTARSTVO ZDRAVLJA ne može samo da izvrši reforme bez učešća još nekih ministarstva.
 Da li su ta druga ministarstava zainteresovana  da sarađuju sa ministrom Stankovićem.

Ovo je moje viđenje, viđenje jedne medicinske sestre koja se boji da pored svih obaveza koja se nameću njenoj profesiji ne bude uvedena i EDUKACIJA ZA VATROGASCE.